Kreiranje medijskog sadržaja iza zida tajnosti

Među najčitanijim ili najgledanijim medijima u Bosni Hercegovini nalaze se kuće kojima potpuno nedostaje transparentnost o vlasništvu ili uredništvu. One koriste načela samoregulacije i utiču na mišljenje javnosti o medijima i profesionalnom novinarstvu.

Mediji su izvještavali da političari u Bosni i Hercegovini pozivaju na oštriju regulativu za medije i sankcije za prekršaje kao što su širenje govora mržnje ili dezinformacija. Takve inicijative imaju za cilj eliminiranje sistema samoregulacije, ali bi dovele do veće političke kontrole nad medijima i potencijalne cenzure, a pritom bi postigle malo u smislu bolje transparentnosti medijskog vlasništva.

Među publikom i čitateljima nedostaje transparentnosti o vlasnicima i uredništvima medijskih kuća, što znači da šira javnost nema jasnu i potpunu sliku o tome ko ih snabdijeva vijestima. Situacija je slična na svim platformama koje smo analizirali. Ali neke medijske kuće ne nude apsolutno nikakve informacije o tome ko ih vodi. Takve medijske kuće imaju upadljive sadržaje koji dopiru do širokog kruga publike, ali su njihovi vlasnici i uredničko osoblje skriveni iza zida internetske tajnosti. Njihovo izvještavanje može imati značajan uticaj na mišljenje ljudi o medijima općenito.

Ovo je više problem sa online medijima, koji su samoregulatorni i ne kontroliraju se i ne nadziru na isti način kao elektronski mediji. Online medijske kuće nisu obuhvaćene radom državnih regulatornih agencija za komunikacije, dok samoregulatorna tijela, kao što je Vijeće za štampu, imaju samo ograničen uticaj na način da objave greške takvih online medijskih kuća.

Vijeće za štampu ima skup propisa za medije, a bavi se štampanim i online medijima. Prema istraživanju agencije IPSOS, 30 posto građana starosti od 15 do 64 godine čita štampane medije, dok, prema Agenciji za statistiku, 76 posto građana ima pristup internetu.

Saradnja medijskih kuća sa Vijećem za štampu je dobrovoljna, te je zasnovana na principima samoregulacije. Bosni i Hercegovini nedostaje zakonodavstvo koje uređuje objavljivanje informacija o vlasništvu i uredništvu medijskih kuća, ostavljajući vlasnicima medija da sami odluče da li žele otkriti svoj identitet javnosti.

I dok neki od online medija s najvećim dosegom pružaju informacije o svom osoblju i vlasnicima, kao što su Klix i Fokus, za neke od deset najčitanijih portala nedostaju takvi osnovni podaci. Portal Ekskluziva.ba ne nudi nikakve informacije o svojim novinarima, urednicima ili vlasnicima.

Upitani da otkriju te informacije za ovaj projekat, iz portala Ekskluziva.ba su izričito odbili da imenuju svog vlasnika, preduzeće ili urednika.

Neki mediji takve informacije dijele selektivno. U Bosni i Hercegovini, gdje politički veterani dominiraju političkom scenom već godinama, neki se novinari plaše da bi otkrivanje njihovog identiteta u kritičkim člancima moglo dovesti do odmazde ili političkog pritiska.

Međutim, to je u suprotnosti s principima OSCE-a za samoregulaciju i moglo bi uticati na način kako javnost percipira djelovanje svih medija. To bi moglo dovesti do poziva na strožiju regulaciju medija, a na štetu novinarstva.

Posljednjih godina postojale su brojne inicijative za ograničavanje rada medija. U Republici Srpskoj je nedavno ponovo zabranjena kleveta, otežavajući rad novinarima. Postoji i prijedlog za novi zakon o “stranim agentima” za NVO-e, slično ruskom zakonodavstvu, koji bi također ograničio načine na koje medijske kuće mogu djelovati.

Kada su promovirali te inicijative, političari su tvrdili da trenutni sistem samoregulacije ne pruža dovoljnu “zaštitu” za ljude o kojima mediji izvještavaju. Oni također tvrde da zloupotreba principa samoregulacije može biti štetna po medije.

Međunarodne organizacije poput Evropske unije (EU) i Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) podržavaju i preporučuju samoregulaciju online medija, smatrajući je najboljim načinom za reguliranje medija.

OSCE navodi da je ključni zadatak samoregulatornih mehanizama da potaknu povjerenje javnosti u medije. Samoregulacija se smatra sredstvom za povećanje nezavisnosti medija i smanjenje mogućnosti za uplitanje vlasti u njihov rad.

Naprimjer, iz OSCE-a kažu da bi taj sektor mogao usvojiti kodeks o samoregulaciji kako bi se osiguralo da pravila medijskih kuća slijede identičnu metodologiju. Kodeks ponašanja predstavlja najčešći oblik samoregulacije medija, a obično je kombiniran s provedbenim mehanizmima kao što su vijeća za štampu ili medije.